Okreni se prema srcu i putuj

Sve sto si stvorio, stvorio si radi Pecata poslanstva...
pa ipak, ime Tvoje u njemu, ne zna niko - do, Ti...

Trazis li od mene cas
U kojem sa vjecnoscu ispreplest cu svoje prste
Dodji i uzmi...
Ucini me mirisom u ranom svijetlu dok zaborav blijedi
Njeznom vlati, na nebeskoj prostirci
Udahni me jos jednom u sebe, kao prvi put...
Ovdje, gdje rub je ljubavnog pojasa
I obala ceznjive zore
Tvoj zivot u meni, cvate u bezimeni izdanak
Stezuci u zemlji svoje korijenje i ljubeci nebo...
Samo jos jedan iskorak, za mene ucini
Kao bezbojnom mjesecinom lice noci
Letimicno me pogledom oboji
Makar, radosti radi
I snovidjenja moga...

Neka mi ne kazu da te nema

Neka mi ne kazu, kako je ljubav ocean nebeski

Od stradalih, uzdrzan...

Neka nista ne govore

Jer ne znaju nista o tajnom poljupcu

Kojim se obzorje u purpuru skriva

Ne znaju nista o kapljici kise

U oku, svakog proljetnog cvijeta

O ruzama, ne znaju

Da ruzicnjak, tek je ogrlica beskraja

Zasijan, rukama Hurija...

Predat cu im pupoljak ispred srca

Iz kojeg ce rascvasti se Danica

Predat cu im klasje zivota, poniklo na livadi konacista

Svaki cu plod, otrgnuti uzdahom svojim

U svaku cu boju, razliti svoju krv

U san usnulih, ispod krila nocnog sata

Uciniti jutro...

Neka sute...

Snaga kojom pokrecem

Ovu plutajucu ceznju u drugima

Nije drugo, do -  Ti...

Posla bih, onom istom stazom minulosti

U kojoj prolaze noci, u magli jutarnjeg svitanja

Gdje vjetrovi, cudljivu radost privezuju

Kao barku uz tvoje more

Gdje ti, iz nespoznatljivosti, prizvan

Zastajkujes u trnu divlje ruze

Hvatajuci moj pogled u sebe

I prisvajajuci njime, nocni osmijeh srca...

Odavno sam ti zagrljaj primila, rasirivsi ruke

Ova zudnja u meni

Sama je kolijevka carstva

Gdje zavjetovanju Ruha, poklonila se tastina

Ova harfa u meni, sama je tajna

Sto zatreperila je sobom

Zvijezdama i meni, da u ljubav uzme dusu...

Posla bih, uz svjetlost bespuca koja me pokriva

Sudbinu da ugasim u savrsenstvu tvojih usana

Ovaj putujuci duh

U tvojoj postelji neprolaznosti, da smirim...

Jednu zelju imam, niz tvoja prsa spustenu

Raspletenu u tvojim uvojcima

Omotanu, plamenom tvog pogleda

U vrtu, gdje svaka pjevica, Anka ptica postaje

Za koga pleses taj ples besmrtnosti

Jusufe...

Kosulju ti trgam...pronadji me...

Sada sam nebo u koje uranja ponocno sunce

Sutra sam cutanje, ljubavi i ljubljenog

Od juce, samo prosnja

Koju mjesec povlaci svojom sjenom.

Ne lomi me, skrovitoscu svoje tamnice

Blagoslov je praznina u koju tonem, sanjajuci

Da sobom nosis, tragove moje zelje

Ispresijecavsi joj ime,  biserom

Priblizi ruku, kroz tkanine moje prolaznosti

Neka miris tvoje kosulje, progleda moje slijepe oci

Neka kratko traje ovaj odjek, mojeg i tvog bijega

Jer, preteska je kruna u mojim njedrima

Nosena, za tebe...

Vezes me, a ja te pitam, sta da ostavim pored sebe

Razvjencane rijeci jutarnjeg zubora

Zelene smaragde Belkisinog prijestolja

Kada vidis, da u meni nista, sem jezera moje smrti nema

Mozda ces me, primiti za ruku.

Onda cu pustiti, da sabahski sati poteku ivicom neba

Da ukaze se beskraj

U kojem zora, kao ljubav, odijeva se tajnom.

Oklijevat ces tek jedan treptaj, a onda ces  me spasiti lutanja

Jer znam da sam zal, izgubljene suze u tebi

Najdublja nada, prezrela, kao proljece ispod punog mjeseca

Ostavljena, zauvijek, samo da bi me od mene, dozvao sebi.

I evo, vracam ti sjecanja prosuta u letu samotne lastavice

Tijelo svoje napustam

Cujem te:

"Nemoj da vene tvoja ceznja, ta ptica sto se o ponoc gnijezdi

ne zna nista o Danu, kojem su zvijezde sedzdu ucinile..."

Nocas bih ti rekla, u kojoj tacci prestaje da se okrece svijet

Gdje posljednji zvuk nevjerstva, utihnuo je

Okretom, koji zanijet ce kosmos cijeli

I umiriti se u zvijezdanom zagrljaju.

Odala bih ti tajnu, nedovrsenu

Jer sve sto nedovrseno je

Jos uvijek iscekuje, izrastanje u tvome srcu

Tvoga srca trag da slijede, oni, koje voljenim zoves...

Razumjet ces osamu u mojim ocima

I Osamit ces se, kao da sam ja iz nekog tudjeg svijeta

Budjenju, dah zadrzala

Kao da sam pogled spustala, ne potrazivsi ti nikada lice

I vjerujuci tudjinu, da nikome ne pruzas usne  na poljubac.

Ali, sta tudjini znaju o Zvijezdi vecernjaci

Kada u svojoj haljini pronese, krcage svijetlosti pune

Sta oni mogu znati o ljubavi, koja moli

I zakletvi, nastaloj u cutanju...

Ovdje, gdje prestajem svojim njedrima da disem

Gdje se sve sazima u neshvatljivu ljepotu

Presvlaceci, preko moga srca, bezglasni sapat: 

“Tako mi jutra i noci, kada se utisa ...“*

Volio bi me, kada bih uspjela da ti ispjevam pjesmu o sebi

Kako kapi kise ne umiru, nego ostaju bijeli znak onih koji ce doci

Da ti tu istu pjesmu pjevaju

Cudljivu, kao sapat ispod leptirovog krila

Posljednju, a opet, nikad zarecenu na cutanje.

Volio bi me, kada bih pogled svoj umirila u suncu

Kada bih svakom kretnjom, kao ruza  na vjetru –

U neprolaznost- izblijedila

I tren radosnog svitanja, smrvio bi sav nespokoj moj

Isceznucem u tvom poljupcu.

Nikada ti necu opjevati, zaigrani osmjeh na rubu galaksija

Kojim nebo najvljuje svoju dubinu

Niti tajnu tvoje ljubavi, sto cvijeta

Sasvim slobodna od rijeci - u mojoj pjesmi...

Otkrio si mi,  pogledom postanka

Tisinom dubljom od  mnostva  porinutog  u  samog sebe

Slikovitom melodijom, skliznuloj sa usana oblaka

Toplom hartijom  suncevog sjaja.

Kao da  nikada, sama  necu  pronaci 

Trag tvoga  prsta

Sto u tamnici srca mog, svijecu  zgaslu  upali

Za ples besmrtnog pervana,

Za hod,  umornih hodocasnika

Slava je tebi, u svakoj noci, spustenoj nad  taj plamen

Jer da noci nije, ni sunca ne bi bilo.

Ne bi bilo ni ruzicnjaka

Crvene boje  krvi u usamljenoj svjetlosti dana

Ljubav u nama

Oodnijela bi zvijezdana  rijeka u svoj zaborav

I u  skrivenoj odaji  nade i uzdaha

Nikada Zelja svojim prisustvom,  ne bi podigla pokrov postojanja.

...

Zauvijek si,  nepregledno  more, ocima svojim  izlio po dusi

Kraljevstvo radosti , rastalio suzama...

Gdje je pocetak, kada prvo budjenje i rastanak,

nije zapis nego odredba?

Gdje je pocetak u mom koracanju,

izmedju dvije krajnosti sapletene u neizmjerno

 i tako sicusne, ispod tvojih silovitih njedara

 da ti srce ne vidim, zarad tvoje ogromnosti

niti ti sapat najtisi cujem u svojim njedrima

zarad njegove tanahnosti i blizine.

Pa se cini da mene i nema.

Ima samo par harfova, koje okrznu zefir u tvom dahu, 

pa se sada -  `mnome zovu.


“Gospodar moj je vidio Gospodara mog.

Gospodar moj je spoznao, Gospodara mog.”

Reci mi, da nije san.  

Svjetlost rasuta po mojim obrazima

jutarnja pjesma novorodjene duse, cuvane u sehari zelja.

Da ne znam sta je budjenje

da ne znam sta je bol, uskovitlana poput mjesecine ispod oblaka

zatvorenog puta za povratak.

Reci mi, da oduvijek cekao si.

Kako ti prilazim lebdeceg koraka

laganija i laksa od uzdaha, koji se otme iz otezalih prsa.

Da tesko srce, nikuda ne stize

te ces uvijek biti moj vjetar

otvarajuci mi, purpurnu boju daljine

u miris rascvjetalih jorgovana.

"Samo sa askom su saputnici derta, pronasli lijek..."

Patim te, da bi razumjela.

Dert svoj u dusu zakljucaj i suti.

Nikada mudri nisu progovarali, osim da bi oluju utisali

a ti si odvec prkosna, ponires i izranjas i mislis

kako te oci moje, ponekad ne vide.

A ja sam tu, gdje sam oduvijek i bio.

Moje mjesto ne mjenja se vremenom, niti prolazi godinama

Nema, bilo kakvu nit sa umirucim i onim sto nestaje.

Moj vid, iza je tvoje zjenice, ne osvrci se,

jer osvrtanjem me nikada neces sresti.

Pa i onda, kada me prodjes, ne trepnuvsi

i sakrivsi se iza svojih trepavica, gledat cu te.

Tvoje suze se slivaju niz moje lice.

Zar  mislis, da ista od onoga sto je tvoje, uistinu, tebi pripada?

Kada noc mi se prikrade, nepozvana i nepoznata,

kao tajanstvo imena u hramu, njen govor je gorak, ali ljubavni.

U potpunoj noci, ti dolazis.

Nisi li od zvijezda, nacinio jutro?

Koliko li si ih izveo, ispod svetog mjesta u svijet pojavnosti

pa svake uzdrhtale zore, novo nevidjeno jato, smjenjuje one koje prolaze?

Pratim im trag, ali samo do praga unutar sebe.

Bojim se, da tmina ne uzme od mene nesigurnost koraka

i da ne zastanem, ne dozvavsi te.

U strahu je pocelo moje umiranje.

Cuvaj me, od smrti.

"Nek neznanje ode, na mejdanu aška..."

Zar ne vidis, kako dan uvodim u noc i kako noc uvodim u dan.

Moje ime se siri prostranstvom Kosmosa

i nijedan slijed zbivanja, cudesnu harmoniju stvorenog, ne narusava.

I ti si od zemlje pola i od neba, pola.

Cijelina je u meni.

Nisam li ti vec rekao o ceznji, kojom ce jecati tvoje srce.

Nisam li te vec vidio ponosnu i uspravnu, ponad vasione.

I meleki moji, rekose: "Mi znamo samo ono, cemu si nas ti poucio..."

Zato mirna pridji u moj zagrljaj.

Strahom ne opisujem, svoju blizinu.

Odakle dopire tvoj glas?

Odnekud, more tisine u mome srcu, svlaci crninu zastrte rijeci.

I kao da mjesec svoj luk puni u nutrini mene, `mjesto u tamnoj noci

i kao da kisa onih, koje se krecu i iz vida gube

pocinje da pada u mojoj dusi.

U ovom vremenu, nebo se gasi, a nebo iznad neba

pali svoje svjetiljke.

"Zivim te" -, slusam kako mi govoris

dok nebesko proljece, sakuplja prvorodjene, oko osi svoje.

I nicega novog nema u tom zivljenju

jer oduvijek, Dah beskonacnog, se skupljao i sirio.


"Mezheb ehlullaha su samo oni koji znaju da je sve od Allaha

i ono što izgleda kao dobro i ono što izgleda kao loše."

Pitas me, a srcem si dotakla plamen  

kojim  sam  ruzu  uzdigao iz ocaja.

Bijase suton, kada biseri se  pokidase, sa vrata obecane mlade.

Bijase voda oceana, modra od bezumlja, kako priziva umiruce u smrt.

I bijase moja rijec.

Sve ce minuti, osim mene.

Sjenke  bez sunca  nestaju, u nebeskoj godini prolaznog.

Utopi se u novoj zori i u moje lice - pogledaj.

Beskonacnost je oslikana, mojim trajanjem.

U mene si poslao, svoj vjetar.

Iznova, milost.

Pod tvojim dahom,

svaka oluja dosaptava sopstvenu tajnu,

a ja ne znam, ociju staklastih

od  slatkoce nektara askovog cvijeta

kada se boje u oluji mijenjaju, i indigo plava oblake pokrije.

Pijesak je otezao od kise.

I dusa.

Mnogo je nijemih rijeka, sto uzimaju svoj udio

dok ceznjom strepim o nemirnom huku, kojim ih iscekujem. 

I rijeke si prolio u mene. 

Miris vjetra sjedinjuje se, sa njihovim odbljeskom u predvecerje. 

Ti, ne djelis.

Od tebe i tebi, sve je jedno.

"On je Prvi, On je Posljednji, On je Otkriveni, On je Skriveni" (Hadid ‘3)

Doista sam  svojim dahom, pokrenuo svjetove.

Vjetar u  Tebi, moje je kretanje.

Okreces svoj pogled u neprestanoj potrazi

a zaboravljas, da istok i  zapad - jedno drugom u susret prilaze

da sjever i jug -  prijanjaju, uz  isto tijelo zemaljskog praha.

Doci ces meni, iako sada sjedis u hladu palminog  stabla. 

Jer, moji prsti se uplecu u palmino lisce i  datule,  mirisni plod

dotaci ce tvoje usne. Cijelovom.  

Tako se zivot udahne.

Ceznem.

Sapuces svojim  svitanjem,  mjesecevim poljem  u  ranu  zoru.

Zovem te, prepuna obecanja, da krv u meni

provret ce tvojim prisustvom,

da ces se pojaviti jasno, kao uzareno nebo uz rub horizonta na istoku.

Zudim za tvojom  melodijom u tajni moga srca

zudim za prividjenjem zakljucanim ispod sfera put neba

za vremenom, u kojem vrijeme nece biti veo izmedju  nas

gdje tamnije od luka tamne obrve, ponad tvojih skrivenih ociju

povit ce se -  linija moje sudbine.

Pusti me, da crtam  sebe na tvome licu.

Svojim dlanom,  natkrij moje ruke.

Vazduh je ovdje vlazan  i prepun rose

na obroncima,  gdje  izlazece sunce ocvjetaloj livadi, navjestuje svoj duh.

Drhtim, jer ti Musau rece:«O Musa, ne mozes me vidjeti!

"Kad god pomislite da ste Mi blizu, ne zaboravite da ste daleko od Mene..."

Ne mozes me vidjeti.

U ovom svijetu, gdje svecanost je usamljeni odraz u zrcalu

i mnostvo slika koje te pozivaju, nudeci sebe - kao da sam to ja

 iscudjavajuci tvoje snene oci vremenom,

koje se lazno predstavlja  - sultanom tvoga bica.

Ti, ceznes za neizvjesnim.

U sebi dozivas usamljenog putnika,

i ja te vidjeh u svojoj stvarnosti, kako u mene gledas

ali me ne prepoznajes.

Kako prihvatas moj dodir, ali ni ne slutis toplinu

kojom te privijam uz sebe.

 Izmedju mene i tebe, razdvojenosti nema.

Izmedju tebe i mene, dvoje je.

I Musa (a.s.) se pokaja, kada se onesvijesten strovali.

O dzanum, ne budi od onih, koji su se ogrijesili prema sebi.